Oko za oko i pasta za zube!!!

< veljača, 2024  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29      

Veljača 2024 (1)
Studeni 2023 (2)
Veljača 2023 (2)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (1)
Srpanj 2022 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Studeni 2020 (1)
Srpanj 2019 (1)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (1)
Lipanj 2017 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Travanj 2014 (1)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (5)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (7)
Siječanj 2008 (9)
Prosinac 2007 (5)
Studeni 2007 (9)
Listopad 2007 (10)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (6)
Lipanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (13)

Komentari On/Off

Opis bloga
Ako TRČIŠ za ljubavlju – ZAKASNITI ĆEŠ, ako CILJAŠ ljubav - PROMAŠITI ĆEŠ, ako PLANIRAŠ ljubav- IZVISITI ĆEŠ, a ako ništa NE OČEKUJEŠ - ZALJUBITI ĆEŠ SE...






Bićence koje je presretno kada me vidi...


Baci oko na....
Web Counter
Web Counter

Euro
Kenguur
Lonewalker
Suncokretić
Slonic
Ban_Ana_Nas
Fizikalac
7 dana
Vještica
Panova frula
freshprince
Annika





page visitor counter
who is online counter blog counter

ZA MENE JE SREĆA


Za mene je sreća
nad ravnicom dragom šarena duga,
i ispružena čvrsta ruka, prijatelja, druga.

Za mene je sreća
mir hrastove šume, njene draži,
riječ lijepa, ljudska, ne laži.

Za mene je sreća
puna zlatnoga žita vreća,
zdravlje prijatelja i njegova sreća.

Za mene je sreća
tambure vesele mio glas,
prijateljski duh što spaja nas.

Za mene je sreća
kad znam da sam s vama, ne sam,
i toplim suncem obilan dan.

Za mene je sreća
miris dragog rodnoga juga,
što mi vi nudite - vaš sam zahvalni sluga!

I.Š.Baća, 7. veljače 2008.

13.02.2024., utorak

I nakon toliko godina još uvijek se sjećam toga dana... tog 11.02 kao da je jučer bio... svih trenutaka.. od jutra do večeri...
i tratinčice koju sam ubrala dok smo to jutro išli na kavu u zabranjenom gradu.. i bila je nedjelja kao i ove godine..
Ove godine sam napravila veliku glupost i dan prije godišnjice otišla u zabranjeni grad i prolazila tom ulicom gdje sam ju vidjela i ubrala... i još uvijek ju imam...i sva ta sjećanja...
i sjećanje na vikend prije.. i na srijedu prije kada smo kao dvije budale sjedile kasno u noć i pričale... i kokica koje smo pucale.. i priča o snjegovima kakvi su nekada bili i tog osjećaja kada sam ti očajnički htjela reći da sam par dana prije bila u Lici i doživjela taj stres pa natjerala da se vratimo odmah drugi dan... a nisam ti smjela reći jer je bilo sve u tajnosti...
I onda se ponovno pitam zašto sam baš ja toliko poremećena da pamtim sve to i osjećam sve to...
i vraćam se u to vrijeme...i pamtim te trenutke... osjećaje... i sve to što se izdešavalo nakon toga... i sve povlači jedno za drugim.. i onda samo tonem.... dolaze lijepa sjećanja ... ali i ona bolna...
ma svi lažu kada kažu da vrijeme liječi sve rane... glupost...
Kada bih mogla vratiti vrijeme i sve napraviti drugačije... ali vrijeme se vratiti ne može... a ja se nikako ne mogu maknuti sa mrtve točke...
nikome ne govorim, pa čak ni ovdje ne pišem sve.... sve što mislim i osjećam... ali iskreno se nadam da će doći i taj dan da sve izađe van iz mene...

a sjećam se da se i ovo "pod obavezno" slušalo za Novu godinu....

https://www.youtube.com/watch?v=t99KH0TR-J4

- 22:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.11.2023., četvrtak



.... još uvijek si centar svemira...

...ovaj život vrijedilo je živjet samo....

Happy...
- 19:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.11.2023., petak



Kada se od ranog jutra u misli upetlja... i ne odlazi....
Vrijeme ne liječi... a moj um ne dopušta zaboravljanje....
- 18:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.02.2023., nedjelja




Snovi....
- 08:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.02.2023., subota



Prođoše 22 godine od kako si otišla.... a kao da je jučer bilo... i nedostaješ.. jako...
Sjećam se toga dana i svega što sam radila.. i toplog vremena i tratinčice koju sam taj dan ubrala... i poziva.. i puta nazad iz zabranjenog grada...
Nedostaješ, ali vjerujem da me čuvaš sa neba!

- 19:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.11.2022., srijeda



Čudan je taj život... teče... i samo prolazi.. izmjenjuje se sreća.. euforija... pa tuga... samoća.. praznina....
Danas se nečemu veseliš i jedva čekaš da to nešto dođe... pripremaš..planiraš... živiš u tom trenutku i za taj trenutak.. i dođe taj trenutak.. a onda... u trenutku.. godinama si daleko od tog trenutka za koji si živjeo.. jedva ga dočekao..a sada ga živi netko drugi... a ti ... ti i dalje živiš sa sjećanjima... jer to je sve što ostaje...
I čudo kako mozak može pamtiti i izbaciti detalje.. koji su tako daleko.. a kao da su jučer bili....

.. i ovaj trenutak... nikada nebih vjerovala da će mi ova stvar biti....

....biti...



..ali... možda... možda... možda ju vrijeme odnese...

...ali.. neka je sretan....trenutak... sat... dan..... a vjerujem da jeste!
- 21:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.10.2022., četvrtak

I probudim se jutrom... i onda cijeli dan razmišljam o snovima.... i živim u istima....


- 21:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.07.2022., četvrtak

Život je treptaj u vremenu!
Zato u pitanju "Imati ili biti?"
...uvijek biti!

Žao mi je što sam moj treptaj potratila i što više nisam.. a Bila sam!

Dubokoumno razmišljanje tijekom usamljene večeri u podstanarskom stanu, toliko malom da nema nikakve opasnosti da me propuh ubije..jer propuh se napraiti ni ne može!

.....I'm falling....





kako me večeras uhvatilo duboko dubokoumlje.. razmišljam... boli li više istina... ili prihvaćanje i suživot s istom?

I ti datumi.. ... koji bude sjećanja.. i osjećaje... dok se lažem.....
- 22:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.08.2021., četvrtak

I nakon toliko godina ova pjesma mi je mrak... uvijek budi sjećanja... i uspomene...

Zanimljivo kako ljudski mozak funkcionira...
Mene moj stalno vraća u povijest i neka prošla vremena.. nikako da se maknem iz nje...
Uvijek i u svemu samo se vaćam nazad, a znam da to nikako nije pametno...
I sa psićem... stalno mislim na mojeg Kikija.... u svemu novog psića uspoređujem s Kikijem.. u svemu ga se sjećam...

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada...



- 11:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.02.2021., četvrtak



I prošlo je ravno 20 godina od kada si otišla...

Bio je prekrasan da.. Bila sam kod Onoga Kojemu Ime ne Spominjemo... sjećam se da sam našla tratinčicu kada smo išli na Korzo na kavu... još uvijek ju imam isprešanu...I sjećam se poziva da dođem kući jer ti nije dobro... i da smo putem stali popiti kavu.. i uskratila sam si nekoliko minuta s tobom... i sebi i tebi...
Znam da si sada gore s ostatkom ekipe... i da gledaš dolje na mene.. i zgražaš se...
Ali isto tkao se nadam da si svjesna da često mislim na tebe... i da te i dalje volim... i da za mene nitko od vas nije mrtav nego je tu samnom... i prati me.. iz trenutka u trenutak..

Žao mi je ako sam bila loša unuka...
- 21:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.01.2021., četvrtak

Nisam više sama!

Da!
Učinila sam to!
Nije onako kako sam planirala, kako to inače kod mene ide, i nije onda kada sam mislila nego kada se jednostavno trebalo dogoditi!
Udomila sam predivno štene puno prije Božića! Dobro nije baš puno, ali nije ni bio baš blizu :P
Divan je ! Krasan je! Bajan je! I da, zločest je :P
I iskreno... kada sam ga donjela doma gledam ga.. niti mi je lijep, niti je ono što sam htjela.. ma ništa nije! I ponavljam samoj sebi - hej, zavoljet ćeš ga! Sigurno! Dobro je što ti se u startu ne sviđa, jer sigurno ćeš ga poslje voljeti!
I bila sma u pravu.. barem jednom u životu :P
Danas ga gledam i predivan mi je! Preljep mi je! Predrag mi je! I volim ga! Baš jako! ALI.... ja nisam normalna! S vremena na vrijeme zazovem ga imenom njegovim.. i onda si kažem - to nije Kiki! Nije i nikada neće ni biti! Nakon toliko godina još uvijek mi nedostaje! Vjerujem da će tako biti zauvijek! Uhvati me grižnja savijesti kada ga mazim i pazim ... i osjećam se odvratno.. uvijek si nabijam osjećaj krivice jer sam imala tolike godine s Kikijem, a nisam mu davala toliko ljubavi... a voljela sam ga jako... jako, jako, jako... i još uvijek ga volim!
Kikija sam poljubila samo jednom... onaj dan kada smo se rastajali... a ovaj dobije pusu često.. i na svaku pusu prođu me sjećanja te naše jedne jedine pusice... Kako zaboli uvijek... i sada dok ovo pišem osjećam se loše... i onda on dođe i ušulja mi se u krilo...i gledam u njega , a mislim na Kikija...
Uglavnom, piškimo i kakimo gdje god stignemo... učimo se na sve... u pravilu, on dresira mene.. jer ja autoritet nisam!
Naravno da uvijek uskače muškarac u tu priču.. i njega sluša... mene ne... ali volimo se...
I ne mogu vjerovati da sam postala jedna od onih koji ljube životinje...ja jako volim životinje, ali sam se nekako uvijek zgražala na one koji bi ih ljubili... a danas sam ja jedna od njih.. a što je još gore, s vremena na vrijeme mu kažem - dođi mami! Uh... pukla sam...
I vjerovala sam da će mi se udomljavanjem životinje izgubiti osjećaj i potreba za djetetom.. sada je još gore... gledam to malo biće, držim ga u krilu, grlim ga, ljubim ga, uspavljujem ga, budim ga... i taj osjećaj da imam svoje dijete je još jači!
Da.. pukla sam.. i totalno sam prokockala život...


- 20:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.11.2020., nedjelja




Usnuh te noćas... nemam pojma kojim dobrom.. ni zašto si mi došao u snove.. ali tako nešto nije mi se dogodilo godinama...
Babe kažu da nije dobro sanjati vodu... sva sreća pa sam ja sanjala more, more sa ogromnim tamnim valovima, a more nije voda! Ako sam dobro shvatila one koji na moru žive...

Kontam da je tome zaslužno moje sustavno nezadovoljstvo samom sobom i mojim životom...

Danima već razmišljam kako je to to... Zaokružila sam svoju brojku prije nekoliko dana... sve što sam u životu htijela je obitelj.. ono.. muž, žena i nekoliko djece...i pokoji kućni ljubimac..

Bliži se gotovo godina dana da nemam niti kućnog ljubimca.. dovoljno hrabra da se odlučim da budem samohrana majka nisam... a kako sam zaokružila "predivnu" brojku neki dan mislim da je kranje vrijeme da odrastem i skuliram se! Valdja...

Razmišljam.. previše razmišljam... ali, mislim da ću si uskoro omogućiti nekakvo malo pseto.... treba mi... treba mi netko tko će se ušunjati kraj mene kada sam usamljena... a usamljena sam.. okružena ljudima i usamljena... u pravilu, samo sustavno nezadovoljna.. nikada meni dobro...
NIje to do ljudi oko mene.,.. to je do mene!

Uglavnom... malo pseto.. i prvi problem na koji nailazim je... jeb! Svi mi moramo piškiti i kakiti, pa tako i taj ćukica koji bi me trebao usrećiti.. a ja autoritet nisam!
Sjećam se jako dobro kolike su muke bile s Kikijem.. i nisam uspjela... Onaj Kojemu Ime Ne Spominjemo je samo dreknuo na njega.. i gle... od tog trenutka pas zna da u pola 6 ujutro mora ići piškit i kakit VANI!!!!
Hm... Možda da počnem trenirati autoritet? Uđem u bus i prvom mamlazu naredim da mi ustupi sjedalo? Možda? Ili bolje ne...

Kako god bilo.. o tome želim razmišljati do Božića... a onda ću si, poučena mr. Beanom, samoj sebi zamotati poklon ispod bora! Možda si i čestitku pošaljem... eto toliko.. da se iznenadim i obradujem.. jer mislim na sebe!

I da.. bliži se još jedan okrugli broj... vjerujem da će taj biti puno sretniji nego moj...
Svi su sretniji od moga :P


- 17:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.07.2019., četvrtak

https://youtu.be/t99KH0TR-J4

Cijeli dan mislim na tebe.. Na nas... Na sve lijepo što se događalo.. Odvijalo...
Koga lažem... Zadnjih nekoliko dana... Kako se polako bliži današnji dan... Gotovo da osjetim mirise.. I čujem...

Okrugla brojčica bi bila danas... Da se održalo....


Hvala ti na 8 predivnih godina zajedništva i 12 godina sjećanja....
I dalje čvrsto vjerujem da si sretan....

Ali lijepo se vratiti u doba prije 20 godina... I voljela bi da mogu vratiti vrijeme barem na trenutak...

Budi mi sretan... Zaslužuješ to!!
- 22:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.11.2018., subota



Nije da se nisam sjetila.. samo nisam stigla do kompa... i sada vrtim kroz glavu prije koliko godina sam čestitala prvi put... majko mila...

Neka je sa srećom... i zdravljem... a vjerujem da jeste ...
- 09:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.11.2018., nedjelja

Nedavno pogledam na sat i vidim 23.11 i pomislim- rođendan Onoga Kome Ime ne Spominjemo... onda izgovorim 11.11 i uhvatim se smijati... Rođendan Čoeka U mene koji to više nije...
I tako... nakon toliko godina... danas ne poklonih jedan dar... koji sam poklanjala zadnjih nekoliko godina... a nije da ne mislim cijeli dan na njega... i dar...



Pa sretan ti rođendan... ti šašavi Dječačiću...
- 17:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.10.2018., subota

Vi muškarci...
Često se pitam zašto si to radim...
Nakon Onoga Kojemu Ime Ne Spominjemo... zar mi je trebao Čoek u Mene... da me dotuče do kraj... apsolutno nepravedna prema samoj sebi... samoubilački nastrojena.. jer samo mi je to logično objašnjenje za upuštanje u drugu vezu nakon prve...
... ne znam dali da se divim ti ženama koje su odradile posao... i sada su sretne uz One koje sam nekada smatrala svojiima... ili da ih mrzim...
jeb.. ja ih ne znam zadržati...



... ali znam... nije to do vas.... do mene je....
- 11:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.06.2017., ponedjeljak

Većeras, oko 18:45 moj Kiki je po posljednji puta zaklopio svoje okice.
Zadnji put zahrkao...
Zadnji put izdahnuo..
Nakon 17-est godina neizmjerne ljubavi ostaje praznina.. osjećam se kao izdajica koji ga je odnjeo i uspavao... to malo predivno srce puno ljubavi sam zauvijek slomila... probola...
Ljubavice, oprosti mi...
Oprosti mi za sve... sve kada nisam bila s tobom, a mogla sam... kada ti nisam pomogla. a mogla sam...
Volim te... jako te volim... čuvaj me odozgora.. kao što si me i dolje čuvao.. trči sada.. trči sa Ružom i Perom, sa Rođkom, Berny, Srećkom... i nikada nemoj zaboraviti da te neizmjerno volim.. i jedva čekam trenutak kada ću te ponovno zagrliti i poljubiti...
Znaj da te volim... jako te volim... i nedostaješ mi.. jako... trči ljude...
Otišao su u šetnju bez povodca...
Zadnji put sam rekla Idemo...
Samo što si ovaj put otišao sam... na put bez povratka...
- 21:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

30.08.2016., utorak

Tamo gdje je ljubav, nema umora!

And I will always...


- 23:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.04.2014., utorak

Nakon 6 godina...



Nakon punih 6 godina, ovo mi je prvi nezaposleni dan!
Moram priznati da mi je emocionalno teško..
Lijepe su tu uspomene..
Ima i onih lijepih, ali i onih ružnih!
Sjećam se kada sam prije 6 godina dobila broj od direktorice jer je tražila tajnicu... sjećam se pisanja i slanja životopisa i zamolbe... traženja mišljenja od drugih.. teških osjećaja... u pravilu, to je trebao biti sretan trenutak, ali ja uvijek nađem razlog zašto NE biti sretna... prvi radni kolege... prvi otkazi... drugi otkazi... novi radni kolege... nova iskustva.. novi otkazi.. i konačno. stanje mirovanja za sve nas...

Mislim da sam sasvim ok odradila svoj posao... štoviše, mislim da sam davala i više nego što sam trebala...

Neki dan sam baš sjedila i kontala se kako sam cijelo prošlo ljeto podredila poslu... svi planovi su propali radi posla.. koji uopće nisam ja trebala odrađivati!
Moram priznati da sam se glupo osjećala kada sam shvatila kako sa lijepom brojkom životnih godina ne znam razdijeliti stvari na ono što trebam i ono što ne trebam!!!
Ali ok...
Eto..
Danas je prvi dan da sam bez posla... nakon dugih 6 godina...
Osjećaji isti kao i prije 6 godina..
Ništa se nije promijenilo..
To sam još uvijek ja..
Onakva ista kao i onda...

- 09:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.11.2011., nedjelja



Jednostavno ga volim!


Moram priznati da mi strašno paše ova glazba!
Jako...
Poželjeh ju podijeliti ovdije!
Ne znam dali je od punog mjeseca, prekasno popijene kave ili svega onoga što me boli nakon prometne, ali ne spava mi se!

Psssssssssst!


- 00:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.08.2011., četvrtak



Sjedim i razmišljam.
Imam slobodnog vremena, ustvari nemam, ali imam. Ima puno pametnijih stvari koje bi mogla sada raditi, ali ne...
Dopustila sam samoj sebi da napravim tu "rupu" u vremenu i da se ubijam mislima, iako sam si milijun puta rekla da to ne smijem raditi.

Načisto se volim!
Stvarno se volim!
Ironično naravno!

Zanima me šta je to toliko mazohistično u meni da volim sama sebi nanositi bol.

Svjesna svega opet se upuštam u iste stvari!
Mazohist srcem i dušom!

Zanima me dali ću se ikada u životu odreći toga!
Osloboditi se te nesvjesne potrebe da se osjećam bljak, jer to je očigledno to! Uvjerena sam da ja to problem u mojem slučaju!

Jučer sam imala moj trenutak sa Kikijem!
Trenutak kada se nas dvoje pogledamo u oči i kada ga zagrlim i mazim!
Dosta toga smo prošli zajedno. duga je naša povijest. Ali... dosta je i tužna!
Žao mi je!
- 11:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

15.07.2010., četvrtak

Ljubav?







Kako me Bezveznjaković ignorira, a htjedoh mu nešto kopi pejstirati, morala sam negdje izbaciti svoje misli!

Može li mi itko dati odgovor na pitanje što je to ljubav?
Dali je ljubav nešto što nas čini živima i održava u životu ili je to smao izmišljotina slabića koji se boje ići sami kroz život?

Sve je počelo tako da sam po drugi put vidjela jedan bračni par, a rekla bih u kasnim 40-im godinama, kako idu zagrljeni i kako se drže za ruke.
Moram priznati da mi je to ljep prizor. Godine braka su iza njih, gotovo i odrasla djeca, ali svejedno se drže za ruke i šetaju ulicom zagrljeni!
Moja pretpostavka je da on sigurno ima još koju sa strane, ali opet, lijepo mi je vidjeti da njegova žena nije zapostavljena.
Ili je to možda samo "vanjska šminka" a tko zna kako je u njihova četiri zida!
Ali svejedno.... lijepo ih je za vidjeti!

Poprilično je teško sada prenjeti sve ono što mi se mota po glavi, a kada bi sve i napisala sigurno bih narušila moj ugled i status "kraljice ledene"!


Ljubav... moje prvo iskustvo s tom "pojavom" i moje mišljenje nakon što je "isparila"!

Ne isplati se!
Završi loše!
Ali, nakon svega preživljenoga kada sam mislila da sam "jača" jer nije me ubilo.. desi se svakome, pa tako i meni. O da... Opet!!
Sijećam se... Nije to bilo toliko davno..
Sve se desilo baš onako kako se nije trebalo desiti (veliki smajlić) (nema tak velikog ponuđenog pa sam ovako sama napisala da znate da ide veliki smajlić hehhe)

Počelo je polako! Dobro sam se držala! Prava Kraljica ledena... Ali, problem je to što je očigledno on bio Kralj vulkana ili tako nešto!
Bili su to ljepi trenuci.

Uh....
Ali, priznajem! Kukavica sam! Iz određenih razloga jednostavno sam odlučila nestati!


Haha... lud osjećaj!
Totalno!
Još uvijek sam tip koji će dići sidro i otići!
Na žalost, rijetko se danas sreću pravi muškarci! Ali što je bitno - ima ih! Nisu izumrli! Ima ih, imaaaaaaaaa!!!!

E sada... Opet se vraćamo na moje gluposti!
Iako sam samoj sebi rekla da su moji osjećaji samo moji, ja danas opet izbacim nešto iz sebe! Onako, iskreno.... upućeno Bezveznjakoviću koji će sada polako gasiti svoj komp i odvući svoju guzu na more,
Uglavnom, ja izbacim iskrenost, a dobijem odgovor ( ne citiram nego kopi pejstam) - joooooooooooj što ti kakiš!!!!


I sada, vratimo se u realnost!
Opet sam ona stara hladna kučka, a muškarci su .....




Ps. ovo je "ostatak" posta!! Bila je puno duža verzija ali sam sama sebe srezala!! Ha haaaaaaa... ludaaaaaaaaaaaaa....
- 13:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.02.2010., utorak

Kao i prošle god...

Uvijek nešto... ili imam temu, ali nemam mogućnosti... ili imam mogućnost ali nemam temu...
Ista banana samo drugo pakovanje...
Obećala sam danas Bezveznjakoviću...
neki dan sam baš imala jaku temu i želju, ali evo... danas se više nesijećam o čemu sam htijela pisati... E da, o onome liku što je uteko iz ludare, a dan prije negoli su ga (kao) uhvatili je bio kod moje Forgy!!!
Pa da...
Ali, sada mi se neda sve to naširoko pisati... Uglavnom, zaključak balade je bio da je ludari falilo para, pa pustili lika kao da se vidi kako je to jednostavno otići, jer nemaju para za bolju zaštitu, i onda će to kao tako plasirati u novine... A i oni šoferi što su davali izjave tipa da mu se po izrazu lica vidjelo.. ma neznam ti ja više ni šta, ali uglavnom, znam samo da sam pomislila - a u p.m. što smo mi Rvati obrazovani ljudi...

Pa da... a sve to ja sada, ovako ljepo nepovezano pišem sa ciljem da vam kažem... Korizma... Da.. Opet...
Cigare i net....
Da....
Danas je tako nekakav dan...
Probudila se jutros, baš bila dobro raspoložena, i onda odjednom... Puf... tužna.. i ... da... svakakva....

Oh Lord come help me please...

- 20:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Kao i prošle god...

Uvijek nešto... ili imam temu, ali nemam mogućnosti... ili imam mogućnost ali nemam temu...
Ista banana samo drugo pakovanje...
Obećala sam danas Bezveznjakoviću...
neki dan sam baš imala jaku temu i želju, ali evo... danas se više nesijećam o čemu sam htijela pisati... E da, o onome liku što je uteko iz ludare, a dan prije negoli su ga (kao) uhvatili je bio kod moje Forgy!!!
Pa da...
Ali, sada mi se neda sve to naširoko pisati... Uglavnom, zaključak balade je bio da je ludari falilo para, pa pustili lika kao da se vidi kako je to jednostavno otići, jer nemaju para za bolju zaštitu, i onda će to kao tako plasirati u novine... A i oni šoferi što su davali izjave tipa da mu se po izrazu lica vidjelo.. ma neznam ti ja više ni šta, ali uglavnom, znam samo da sam pomislila - a u p.m. što smo mi Rvati obrazovani ljudi...

Pa da... a sve to ja sada, ovako ljepo nepovezano pišem sa ciljem da vam kažem... Korizma... Da.. Opet...
Cigare i net....
Da....
Danas je tako nekakav dan...
Probudila se jutros, baš bila dobro raspoložena, i onda odjednom... Puf... tužna.. i ... da... svakakva....

Oh Lord come help me please...

- 20:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Kao i prošle god...

Uvijek nešto... ili imam temu, ali nemam mogućnosti... ili imam mogućnost ali nemam temu...
Ista banana samo drugo pakovanje...
Obećala sam danas Bezveznjakoviću...
neki dan sam baš imala jaku temu i želju, ali evo... danas se više nesijećam o čemu sam htijela pisati... E da, o onome liku što je uteko iz ludare, a dan prije negoli su ga (kao) uhvatili je bio kod moje Forgy!!!
Pa da...
Ali, sada mi se neda sve to naširoko pisati... Uglavnom, zaključak balade je bio da je ludari falilo para, pa pustili lika kao da se vidi kako je to jednostavno otići, jer nemaju para za bolju zaštitu, i onda će to kao tako plasirati u novine... A i oni šoferi što su davali izjave tipa da mu se po izrazu lica vidjelo.. ma neznam ti ja više ni šta, ali uglavnom, znam samo da sam pomislila - a u p.m. što smo mi Rvati obrazovani ljudi...

Pa da... a sve to ja sada, ovako ljepo nepovezano pišem sa ciljem da vam kažem... Korizma... Da.. Opet...
Cigare i net....
Da....
Danas je tako nekakav dan...
Probudila se jutros, baš bila dobro raspoložena, i onda odjednom... Puf... tužna.. i ... da... svakakva....

Oh Lord come help me please...

- 20:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Kao i prošle god...

Uvijek nešto... ili imam temu, ali nemam mogućnosti... ili imam mogućnost ali nemam temu...
Ista banana samo drugo pakovanje...
Obećala sam danas Bezveznjakoviću...
neki dan sam baš imala jaku temu i želju, ali evo... danas se više nesijećam o čemu sam htijela pisati... E da, o onome liku što je uteko iz ludare, a dan prije negoli su ga (kao) uhvatili je bio kod moje Forgy!!!
Pa da...
Ali, sada mi se neda sve to naširoko pisati... Uglavnom, zaključak balade je bio da je ludari falilo para, pa pustili lika kao da se vidi kako je to jednostavno otići, jer nemaju para za bolju zaštitu, i onda će to kao tako plasirati u novine... A i oni šoferi što su davali izjave tipa da mu se po izrazu lica vidjelo.. ma neznam ti ja više ni šta, ali uglavnom, znam samo da sam pomislila - a u p.m. što smo mi Rvati obrazovani ljudi...

Pa da... a sve to ja sada, ovako ljepo nepovezano pišem sa ciljem da vam kažem... Korizma... Da.. Opet...
Cigare i net....
Da....
Danas je tako nekakav dan...
Probudila se jutros, baš bila dobro raspoložena, i onda odjednom... Puf... tužna.. i ... da... svakakva....

Oh Lord come help me please...

- 20:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

07.11.2009., subota

Kada narastem bit ću hrabra i jaka!!!









Ne volim jesen. Ali baš nikako! Sva sam kisela i depresivna.

A možda tome uopće nije razlog jesen već ovaj grad. Nikada prije nisam bila toliko nesretna i tužna. Sve se to nekako počelo događati s mojim povratkom u Vukovar.

Dok sam živjela kao prognanik U Sl. Brodu, imala sam veliku želju i potrebu vratiti se u Vukovar. To je moj grad, tu sam rođena i tu sam provela prvih desetak godina života, bila sretna, išla u mješoviti razred, i nikada se nismo obilježavali po nacijama (sve do početka `91), igrala sam se na ulici u prašini sa dječacima i imala sam obitelj na okupu. Ali bitna stvar je da sam bila dijete.

Onda je počeo rat i prvi izbjegličko – prognanički dani. Prvo Bosna pa onda opet povratak u Hrvatsku, ali svejedno, gdje god došli dobili bi etiketu sa natpisom „izbjeglica“ ili „prognanik“!

Kao djetetu mi je bilo teško shvatiti šta se sve događa! Zašto ja sada moram ići u „tuđu školu“ i u „tuđi rezred“. A da nepričam o tome kako je bilo teško shvatiti da u jednom trenutku imaš obitelj na okupu, prijatelje, kuću, planove za život i nikada nisam čula riječi – to ti ne možemo priuštiti, a onda od jednom svega toga više nema!!! Nema!!! Gotovo!

Mi nemamo više ničega!

Sijećam se i kako sam nekoliko godina protestirala i nisam htjela učiti dok se ne vratimo u Borovo, jer tamo nisam netko tko je drugačiji od drugih i obilježen je s nečim! U Borovu nisam bila prozivana i nisam se osijećala loše!

Naravno, to je trajalo dok nisam upisala srednju... E onda sam malo sijedila i shvatila da taj moj protest nije baš najinteligentniji!

Ali, i onda su bile jeseni, ali nisam bila u ovakvim stanjima kao danas!

I onda je bilo gubitaka u životu, ali imam osijećaj da sam ih nekako hrabrije i čvršće podnosila!

A danas se samo raspadnem!

Pod pritiskom pucam kao staklo! Hm...

Želja za povratkom mi se i ostvarila! Vratili smo se i onda počinje urnebes!

Depresija na depresiju!

Ovaj grad nije više ono što mi je bilo urezano u memoriju i ono što sam ostavila i što sam očekivala da će opet biti!

Više ništa nije bilo krao prije!!!

Prvi posjet Vukovaru i Borovu 1998 mi je ostao urezan u sijećanje kao da sam došla na tržnicu!

Na gotovo svakoj kući koja je ostala koliko toliko nerazrušena je stajao natpis – prodaje se!

Masa ruševina, šuta, smeća....

Iz našega dnevnog boravka je rastao bagrem!!!! BAGREM ljudi moji! Cijelo bagremovo drvo!!

Ali, svejedno, moje srce je nekako bilo puno!

Bila sam svoj na svome!

Na žalost, ta moja ispunjenost i sreća nije dugo trajala!

Već sa prvim mjesecima ponovnog življenja u Borovu počele su me pucati depresije.

Ljudi su napeti, nije bilo života, nije bilo više onoga da se izađem prošetati gadom sama i znam da ću sigurno sresti nekoga koga poznajem.

Ljudi su bili čudni! Strogo se vodilo računa o tome tko je koje nacije! Kafići su bili odvojeni po naciji, škole isto!

Napetost, napetost i samo napetost!

Nešto malo manje od dvije godine nakon povratka mi je umrla baka i pala sam u očaj! Strašna povezanost sa tom ženom i njezin gubitak su bili lom za mene! Totalni lom!

Osijećala sam se očajno i strašno bolesnom! Jednoga dana odem kod moje lječnice i kažem joj sve kako se osijećam! Ona me pitala nešto vezano za mengu i ja sam joj odgovorila, ona je to upisala u karton i zaključila kako mi je vjerovatno slaba krv te me poslala na kontrolu krvi. Dolazim ja sa nalazom nazad kod nje, a nalaz gotovo pa savršen! Ona sva sretna digne glavu, pogleda u mene sa osmjehom od uha do uha i kaže – trudnoća! Ja onako depresivna kažem – nije! Jeste, jeste, trudnoća! Ma ženo Božja nisam trudna!!! Valjda bi trebala raditi neke stvari da ostanem trudna, a osim toga imala sam i mengu prošli tjedan!! Sada ona zbunjeno pogleda nazad u karton malo bolje, i neznam, valjda se sijetila da mi je baka umrla i lagano mi prepiše Oksazepam!

Hm... Pila sam ja njega nekoliko dana uredno i onda sam shvatila da se budim ujutro da bi popila tabletu i vratim se u krevet spavati, a isto to radim i navečer! Sve do trenutka dok mi sestra (koja je u to vrijeme živjela u Zg kao studentica) nije održala predavanje o životu i rekla kako to trebam isplakati i shvatiti kao normalnom stvari u životu koja se dešava svima, a ne samo meni!

Gubitak je bolan, ali život nestaje radi njega!

To je valjda bio samo početak ovog dugog i teškog razdoblja!

Danas savršeno znam prepoznati depresiju, anksioznost i nevjerovatno mi je to kako znam i mogu utješiti druge, ali kada sve to mene zahvati, e onda je to već neka druga priča!

U to vrjeme izvlačilo me samo to što sam upisala faks u Osijeku i što sam tamo imala prijatelje, pa sam imala kamo pobijeći i malo se maknuti iz ovoga grada koji mi je na neki način postao teret na prsima! Ali sve je to uvijek samo bježanje!

Godine su polako prolazile, fakultet završila nisam, stekla neka nova poznanstva i prijateljstva u Vukovaru jesam, ali strahova, nelagode, anksioznih napadaja i depresija se riješila nisam!

I tako to ide iz godine u godinu!

Nekako imam osijećaj da što sam starija da se lošije i teže nosim sa gubitcima u životu!

Nije bitno dali je to gubitak voljene osobe iz obitelji, prijatelja, poznanika, dečka... Sve to tako loše podnosim!

Postala sam čudna osoba!

Sve me smeta, stalno nešto gunđam i prigovaram, nezadovoljna sam sa svime!

Radim gluposti! Napravila sam u životu neke stvari za koje sam uvijek govorila da ih nikada nebi napravila! Ali jesam! Napravila sam!

Počela sam mrziti! Mrziti druge, ali mrziti i samu sebe!

Ali, jednostavno ja neželim biti takva osoba! To nisam ja!!!

Želim opet biti sretna i vesela!

Želim se zadovoljiti sa malim stvarima!

Pitanje je dali će se ono vrijeme iz moje mladosti vratiti i dali ću ja opet naći nešto u životu što će me činiti sretnom?

Tmuran mi je ovaj grad. Imam osijećaj da se bolje osijećam kada zbrišem negdije. Bilo gdje , samo da nisam ovdije.

Stalno se pitam dali je to možda bježanje od problema, onako.. kukavički, ili me stvarno guši ovaj grad pa nemam drugoga izbora!

A možda je tome kriva samo jesen.

Nevolim kada se jutrom probudim i bacim pogled kroz prozor. Vidim smeđe grane od oraha i bjelo nebo, i onda se pitam gdje je nestala ona vedrina i čistoća neba, ono prekrasno plavetnilo, tko je razlio bjelu boju po nebu?

Zašto? Zašto? Zašto?



Sve mi je nekako down... stalno mi lete misli kroz glavu, ali nikako lijepe misli, sve neke ružne koje mi izazivaju strahove i jednostavno ne mogu prestati misliti. Zakopavam se i stojim na jednome mjestu! Osijećam se zarobljenom i umornom. Jedina utjeha mi je u tome što znam da će opet doći proljeće, ali treba ga dočekati. Pa jesen je tek počela!

A možda je krivac u tome što se bliže obljetnice. Opet će se kolone ljudi sliti u Vukovar i opet će nas posjetiti političari i glavari državni!

Svi će se opet prisjećati `91, ali ja imam osijećaj da se ovaj grad nikada nije maknuo iz nje! Nekako osijećam da većina ljudi još uvijek živi u njoj, i da duboko u sebi još uvijek ratuju kao i onda.

A ja to ne želim! Ja želim da se ljudi vole! Ne želim da nas nacije i politika razdvajaju!

Kod mene postoji podjela ljudi na dobre i zle! I to je to! Ako je netko dobar čovijek, on je dobar čovijek, a nije Hrvat, Srbin, Amer... crnac, bijelac i sl.

Sada shvaćam manekeknke kada kažu da žele mir u svijetu!!!

I ja ga želim!

Ja stvarno očajnički želim da se ljudi međusobno vole i da nestane mržnje!

Mržnja je grozna stvar. Ona nas polako ubija!

A već sam i rekla, to se desilo i meni! Mrzila sam druge, a onda polako počela mrziti i samu sebe!

Možda je vrijeme da se prihvatim takvom kakva jesam i da krenem dalje!

Svake jeseni ista priča! Svake jeseni iste tmurne slike mi se motaju po glavi!

Ne želim to!! Ne želim!

Želim biti sretna osoba! Želim voljeti ovaj grad i želim živjeti u 2009.!!!

Želim biti hrabra i jaka!

Ali opet... nekoliko trenutaka nakon pozitivnog razmišljanja, opet se vratim na isto... Ja jednostavno ne volim jesen!



Jučer sam zaključila da bi rado bila medvjed! Pa nisu medvjedi ludi!! Halo, oni se lijepo napapaju, stvore si masne zalihe i prespavaju sve ovo!

Da to je to što želim biti! Želim biti (između ostaloga) medvjed!!!

Hoću prespavati sve ovo i probuditi se kada sve drugo bude lijepo i pozitivno!!!



P.S. Samo da se zna! Ja jako volim Vukovar, i Vukovar je jako ljepi grad, ali nekako imam osijećaj da ovdje više osjećam te depresije, tugu i jad nego sreću!

Imam osjećaj da me to sve polako uništava i da me polako ubija!

Dođite u Vukovar slobodno! Nemojte se bojati da će vas zahvatiti isto ovo što je i mene!

Imajte na umu da sam ja smao jedan obični friiiiiiiiiiiiiiik!!!

Mala Slavonka



- 12:43 - Komentari (11) - Isprintaj - #

30.10.2009., petak

Idem kod Linića!!!!



Samo se želim pohvaliti da ovaj vikend idem na duhovnu obnovu kod fra. Linića!!!
Jedva čekam!!!
Pusa svima i ostanite mi dobri, sretni, veseli, nasmiješeni...

Voli vas sve jako vaša Kika!!!
- 16:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.07.2009., četvrtak

Kako uništiti ljude - HRVATSKA VLADA ZNA!!!

Krenimo s ovim!



Nadalje, naslov iz 24sata od prije nekog vremena!

"Ako ne nađe novi posao premijer u ostavci Ivo Sanader može šest mjeseci dobivati punu plaću (25.000 kuna), a još pola godine polovicu plaće!!" eek

Nekoliko mojih radnih kolega su prije nekih mjesec dana dobili otkaz! Primaju sa biroa naknadu od 75% plaće sljedeća tri mjeseca, zatim četvrti mjesec 50% i ako sam dobro upućena tu priča završava!!! Oni su dobili otkaz i zato imaju pravo na naknadu, ali da su oni DALI otkaz nebi imali pravo na to! E Ivo, Ivo...
Kako mogu! ma kako samo mogu i kako ih nije sramota! Ma ....
Uživaju sve moguće dok sjede i sijede u tim klupama, a onda kada im dosadi kažu - ja ode a vi se jebite, i onda još primaju naknadu za to!
Ma koji će kurac tom čovijeku naknada i jebena plaća od 25 000,00 kn!!!! Njemu treba naknada? Njemu?
Ma neka proda koji sat i miran je sljedećih jebenih 10 god!!!!
Pa ljudi nemaju od čega živjeti! Ljudi se ubijaju od posla radeći za crkavicu i još mole Boga da im bude isplaćena... A oni gospoda pričaju o krizi i vječito traže izvor odakle uzeti lovu da se izvučemo!
Eh... Ma gospodo, srežite plaću sami sebi i u roku par mjeseci krize više nema!!!!!
Jebote... moja mama radi skoro godinu dana da bi zaradila ono što će on uživati jedan mjesec nakon što je DAO otkaz!
dala bi ja njima svima Big Jelly- a u guzu, a ne toliku plaću! (za one koji neznaju šta je Big Jelly postoji google)
Jaooooooooo.... Evo... pozivam sve političare uključujući i gospodina koji nam daje "šok terapiju", i kuharicu koja nam pravi krompir salatu, da dođu kod mene doma! Mjenjam obitelj za političare! Zamijena! Pa da vidim hoće li preživjeti mjesec dana sa našim primanjima!
A možda to nije pametna ideja.. Jebo te.. šta ako mi pošalju Čobankovića! Pa umret će mi od gladi i još ću na sudu završiti radi ubojstva izgladnjavanjem! Ali kad bolje razmislim, ma nije smao Čobanković u pitanju... sve njih treba nahraniti!
Da mi je vidjeti samo dali bi uspijeli uzdržavati cijelu obitelj, plaćati režije, hranu, školovanje s našim primanjima!
Pa moji roditelji, a isto tako znam i masu drugih ljudi, su mađioničari! To što oni uspijevaju napraviti sa primanjima koja imaju... e to političari N E M O G U!!!!
To mi nije jasno.. Ta nepravda! Jednostavno nije fer!
Ali.. kako ide u pjesmi-
All i wanna say is that
they don't really care about us


Moja pitanja, odgovori i komentari , a Bože moj, na himnu!!



1) Daaaa? Ako ste bili vrijedni i radili noću, zašto je stanje ovakvo kakvo je? Aha... Vidim na čemu ste radili noću! (gledaj spot)
2) Ja nevjerujem u tu izjavu! Ja i svi koje ja osobno znam nemaju skoro ništa, a radimo kao crnci! Pitaj moga dedu kad se sretnete. joj da, neće ići, moje deda je u raju!
3) Da istina, pokrenuli ste Hrvatsku! Na rubu smo i idemo dalje- korak prema naprijed!
4) Ostvarili ste snove naših djedova? Otkupit ćete pšenicu po normalnoj cijeni i unuci (mi) će im imati normalan i stabilan život te plaću za izvršeni rad??!!??
5) Istina... Vaša stranka ima snagu valova.. Tsunamija!! Nosi i uništi sve pred sobom! Ako se to smatra putem.. onda ok! Istina!
6) Zar se u slobodi nebi trebali osijećati slobodno? Ali kada razmislim... i ptica slomljenih krila je slobodna, ali tko joj je kriv što neleti i što će krepati od gladi!
7) Di idem? U Europu? Ako ima posla i plaće- idem, ali onda netrkeljajte o odljevu mladih mozgova! I ako budem išla u Europu (trbuhom za kruhom) ne idem s vama već idem stopom!
8) Ma gledam ja u polja i u zlatnog žita sjaj, i tu dolazi na snagu ona - nije zlato sve što sja!!! kilu zlata nemoš kupiti za sa nekoliko kovanica!
9) Obale, plavo more.. da sijećam se! imam čak i sliku od tog raja, ali tamo me ove godine neće biti! Bila sma zločesta curica pa moram ostati u paklu!
10) Istina, lijepa li je! Eto, u tome se slažemo... Ali, taj koji "zna" uteče? Šta mu bi? da nije bolestan ili ga jednostavno nisu naučili da nakon vršenja nužde, kada je sve ukakano moraš pustiti vodu i iskoristiti četku da sve ode? Ccccc.. Pa nemože se samo okrenuti i otići, a sve ukakano iza sebe ostaviti! Zločesti dečko!
11) Šta da imamo? Osmijeh i budućnost? A šta je to???
12) Očevi i majke da se nebrinu... hehehhehe.. A hoće li se pojaviti konačno netko kome se može vjerovati?
Ponovi 5, 6, 7
13) Nema trinajstice... E zajeb....


Pizda li im materina.... Kako mogu mirno leći u krevet i spavati nakon svog tog sranja koje rade! Jebali mater svoju dok nedobiju gangrenu na onoj stvari i ne krepaju!

U ovoj državi vlada sloboda govora, jel tako?

A koliko dugo ćemo mi dobijati.... znate sami s čim i gdje!




Nije bitno ime, prezime ili stranka... Svi su oni isti....
- 20:05 - Komentari (9) - Isprintaj - #

04.07.2009., subota

03.07.2009
Već neko vrijeme hoću tipkati, ali jednostavno ili nemam vremena ili neznam kako ono što se nalazi u meni prenjeti ovdje kao cijelinu koja će biti razumljiva drugima. Jednostavno... nije išlo..
Međutim, danas se potrefilo... Sudar mase stvari u meni je jednostavno izazvao toliku potrebu da se ispraznim i moram sada... Pa tko me bude razumio razumjet će me, a tko ne neka pita ako ga šta zanima i objasnit ću mu!


Užasno podnosim gubitke u životu! Ja sam osoba koja plače i cmizdri kada mi mačku pregazi auto i sl. a kamoli kada se radi o ljudima.

Sijedim i razmišljam kako jednostavno život nije fer. Prejebena i preokrutna igra. Krenuvši od samog poroda koji je bolan, pa izbijanja zubića, prvih koraka i padova, preko prvih ljubavi i gubitaka, borbe za uspijehom i želje da svojoj djeci osiguramo što bolju budućnost, pa do mirovine i očekivanja onog "zadnjeg" trenutka!
Sve su to trenuci boli... Ima tu i lijepih trenutaka, ali nekako kao da ima više patnje nego sreće.... A možda sam sada samo u takvoj fazi, ali jednostavno sve mi se čini takvim.

S mamine strane imam dosta tetki i samo jednog ujaka. Vjerujem da bi i mamu, a i tetke na neki način povrijedila činjenica da prema ujki gajim baš onako... pravu ljubav. Baš tog čovijeka volim nekako. Mislim, volim ja i njih, ali ujko mi je onak... nešto posebno.

Razboli se čovijek. Ima tumor... držao se dosta dugo dobro, ali opaka je to igra.. U zadnje vrijeme mu se stanje pogoršalo i neslutim dobro... Teško mi je gledati ga tako u krevetu.. Neznam šta bi ga pitala, šta bii mu rekla... ma jednostavno užas.
Ali niš se nebrinite, ja sam stvorena za glupe izjave i pitanja.
Prilazim mu i jednostavno ... nije lako.... misli rade 100 na sat, kontam kako da mu se obratim, šta da kažem... šta da ga pitam...
Jednostavno ne želim ga pitati dali vas boli, pitanje mi se čini glupim jer čovijek je uz tumor dobio i upalu pluća.... nemogu ga pitati "kako ste? Jeste dobro?" kada znam da nije dobro!
ali eto.... to sam samo ja.. prilazim i otvorim usta, a ono samo izlazi iz mene- Kako ste ujko? Jeste dobro?
Tišina u sobi... kontam ja da sada svi, ali baš svi u sobi vrte u glavi - pa ova stvarno nije normalna!
Prvi dan mi je odgovorio nešto, ali bilo je nerazumljivo. Nešto tipa kada nije bolje dobro je i ovako! Nebih se čudila da me stero negdije u sebi sretan
Dolazim drugi dan i opet ponavljam u sebi: nega to pitati, ne ga to pitati, ne ga... e jebi ga... samo je izašlo! Ali sam dobila odgovor - Hvala na pitnju dobro je!
taj dan je puno bolje izgledao nego kada sma ga prije vidjela. I kontaktirao je sa nama...
Jučer se opet stanje vratilo na ono od neki dan kada nije mogao komunicirati sa nama. Bilo mi je baš teško gledati ga.
Dali je on svjestan činjenice da polako odlazi, da je to kraj.. Nada li se i on isto kao i ja da to nije tako, i da će biti bolje?
Još je i tetka tamo spomenula tako neke stvari dok smo tokom rata živjeli u Brodu... Tja dio je nekako bio potisnut u meni, ali sjetila sam se tih naših druženja tamo... Jebi ga... Volim tog čovijeka i baš mi je onako...
Ponekada mi je žao što nisam tip osobe koji će iskreno svim srcem reći osobama oko sebe da ih volim..
Iskreno, ponekada mi zvuči tako glupo da dođem i kažem - volim te... bez obzira dali je to tata, mama, švesterke... aj burkiju tu i tamo kažem - Budaletino jedna, volim te! Ali ostalima ne....
Nekako se podrazumijeva da se to zna!
A kada se samo sijetim koliko puta sam to rekla nekome, misleći to i osjećajući to, pa šta sam dobila... Žene...
Kako sam glupa...
Svaki odlazak iz njegove sobe i svaki pogled u njega mi je onako... hoću li ga opet vidjeti?
Baš sam u onoj stvari!
Jučer sam pokupila nećaku i dovela ju u Borovo... da im tamo pomognem bar koliko toliko...

uz moju klasičnu nesanicu sada mi se još prije spavanja tako vrate slike mojih bake i dede i njihovog kraja na ovome svijetu....
kao vjernik, trebala bi vjerovati da su oni završili ovozemaljski život a tek počeli onaj što sljedi, onaj radi kojega smo i rođeni... Logika mi nekako nalaže da bi u tom slučaju trebala biti i sretna na neki način, ali ne mogu.... Nedostaju mi...
Nekako... vječito vrtim po glavi o čemu sada ujko razmišlja, dali je svjestan svega, dali vrti one sretne životne filmove po glavi.. ma ono...
A neznam... Ja sama sebi zakompliciram život sa takvim stavrima.
Ali onako....
opaka , jebena igra... A nitko nas čak nije ni pitao želimo li se igrati te igre zvane ŽIVOT!
----------------------------------------------------------------------------------------



04.07.2009.

Jutros mi je mama javila da je noćas uko umro.
Smirio se....


Za njega...






- 16:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #